Ne može svaki lik u predstavi imati bijele 

potplate na cipelama.

Pisati o povijesti hrvatske kostimografije znači pisati o temi koja je tek odnedavna ušla u fokus istraživačkoga interesa hrvatske teatrologije, a građa za provođenje takvih istraživanja obuhvaća kostimografske skice, fotografije s predstava, pokoji kraći osvrt u novinskoj i časopisnoj kritici te poneki sačuvani kazališni kostim koji je uspio preživjeti okolnosti dinamičnog života kazališnog fundusa. Pojedini su kostimografi o svom radu ostavili i gdjekoji trag u žanru novinskoga intervjua, no veći dio kostimografa ostajao je u sjeni, smatrajući da o njihovim umjetničkim postignućima i postignućima njihove profesije najglasnije treba progovarati i progovara sam kazališni kostim, i to ne bilo gdje i bilo kada, primjerice, na izložbi kostima, nego onda i ondje gdje mu je jedino pravo mjesto, u kontekstu kazališne predstave kao cjeline. Upravo je takav kazališni kostimograf Diana Kosec Bourek, umjetnica koja je svojim radom bitno pridonijela oblikovanju hrvatske kostimografije i hrvatskoga kazališta druge polovice 20. stoljeća.